Žrtva vodi računa o svemu i svima, a ponajmanje o sebi samoj. Ustrajat će u mučeništvu, veličati dobrotu koja

prelazi granice zdravog razuma. Neke će žrtve otići toliko daleko da će zavoljeti svoju nesreću.

 

Mogu li te nazvati?, pisalo je u malom oblačiću podno njezinog imena. Možeš naravno. Ali ajde da se čujemo navečer, imat ću više

vremena. Ajmo u 21, kod tebe će to biti 22 sati. Može? Može, draga.

Željela sam je čuti. Nisam dugo. Valjda od posljednjeg razgovora prije nekoliko mjeseci.

Tada smo obje vodile neke svoje unutarnje bitke i previranja, tada smo obje, svaka na svojoj strani svijeta izgovarale ono što je željela

čuti ova druga. Ona je tada radila posao koji je, kako sama kaže morala raditi, a koji nije voljela, uz to bila u vezi koja ju nije ispunjavala

i u kojoj nije vidjela budućnost. Ukratko, doimala se nesretna i izgubljena.

Da vam nešto kažem. Nikada se nikome nemojte opravdavati za svoju sreću i svoj uspjeh. Nikada. Pa bila to vaša najbolja prijateljica ili

prijatelj, vaša rođena sestra ili brat, muškarac ili žena s kojom živite. I nikada nikome nemojte šutjeti, skrivati se iza zavjese prosječnosti,

umanjujući tako ono što radite i ono što jeste.

Ja sam to učinila nekoliko puta, i svi su mi se puti odbili u glavu, čineći me tako hladnijom, čak licemjernijom nego da sam toj osobi

otvoreno rekla. Draga sretna sam, ako ti nisi, zar i ja moram biti nesretna?!

Ne, ja to nisam učinila. Ne znam zašto. Valjda zato jer sam mislila da sam svima njima, pa tako i njoj, dužna svoju tugu, svoje suze.

Valjda zato jer sam mislila da će me voljeti više ako budem poput nje, ako je podržim u njezinoj žrtvi, njezinom očaju, ako je poguram

još dublje u nju, i ako joj olakšam, tako da joj navedem bar stotinu razloga, istinitih, lažnih zar je bitno, i ako joj kažem da nije ona

kriva za ono što joj se događa (i nikada nije ni bila) nego je do svijeta. Prokletog svijeta koji nas uništava i koji radi od nas najveće

živuće žrtve. One koje su još uvijek žive, ali koje lagano umiru. Iznutra.

Kako je lako postati žrtva vlastitog života. Ma ne možete ni zamisliti kako je to lako. Puno lakše nego išta drugo u životu. Ide to

nekako samo od sebe, ko’ podmazano.

Otvoriš oči, uvučeš dah, navučeš masku, posrkaš kavu na tašte, zapališ cigaru, upiješ sve negativne slike svijeta, spremiš se vješto

izbjegavajući ogledala, stisneš zube, stisneš kvačilo, kreneš, izbjegneš sebe, al’ ne izbjegneš gužvu, odradiš to što imaš, često preko

one stvari, ljutito i rezignirano u isto vrijeme, izgubiš živce, izgubiš tih osam sati, baciš ih u vjetar, nepovratno, skupiš stvari, skupiš

boli, vratiš se otkud si krenuo i onda staneš, izdahneš.

Presječe te bol u duši. Otvori se rupa u tebi u koju bi nešto željelo ući. Nešto drugačije, sretnije, potpunije. Ali tamo ne uđe ništa jer

tamo već odavno nema mjesta, tamo se već odavno nalazi toliko toga, toliko onog “Ja to ne mogu” i toliko onog “Ja to ne znam” da bi

trebalo još stotinu rupa da se isprazni sve ono što NE valja, što žulja i steže.

Pa da se napravi jedna nova rupa. Puno veća, koja bi primila samo ono “Ja to mogu” i “Ja to znam”. Ono pozitivno, ono uporno i ono

borbeno koje živi u nama, ali ne živi s nama. Gdje smo pogriješili? Kada smo se pomirili s punim rupama ničega? Kada

smo se odučili za ulogu žrtve, a ne heroja? Zbog koga i zašto?

Posljednji put kada smo se čule rekla mi je ovo “Osjećam se užasno jer ne mogu raditi ono što volim, jer ne mogu govoriti ono što mislim, o

sjećam se kao da ne mogu disati.” Boljelo me njezino NE u samo nekoliko minuta.

Boljele su me njezine NE ispunjene rupe. Poslušala sam je. Utješila na svoj način. Ohrabrila, pogurala malo naprijed. Rekla sam joj da sam tu,

i da na mene uvijek može računati, ali ono što sam joj ostala dužna reći reći jest to da prije svih ostalih, ona mora naučiti računati samo na sebe. Da, na sebe.

Večeras smo se ponovno čule. Nisam znala što očekivati od razgovora pa sam očekivala ništa. Glas joj je bio drugačiji. Mekaniji,

podatniji. Kako je govorila, meni se razvlačio osmijeh. “Draga moja, puno se toga dogodilo u ovih nekoliko mjeseci. Previše toga. I tebi,

a i meni.”, prozborila je vrlo mirnim glasom.

Rekla mi je da se preselila u drugi grad i da je sretna. Da je propala veza danas iza nje, da je ispunjena novim poslom kojeg radi, ljudima s

kojima se druži, da još uvijek žudi za sretnom vezom, ali zna da će i to doći, ukoliko bude otvorena i svoja. Ta je žena postala heroj svog života,

pomislila sam u predahu između uzdaha. Sretna sam zbog tebe. “Zaslužuješ to i više od toga!”, prozborila sam vrteći u

glavi njezinu priču i njezin trnovit put.

Da. Mogla je odustati, imala je sve moguće karte za odustajanje, ipak nije. Sretna sam da nije. Samo ona zna što ju je prenijelo

sa strane žrtve na stranu heroja… Samo ona zna…

nastavak na sledecoj stranici…